Sioleta ja nia maju vosieni. Zaŭvažaju, navat čuju jaje pach, ale nia maju. Vosień maŭklivymi dekaracymi prachodzić za šybinami aŭto. Niby na seansie ŭ aŭtakinateatry, jaki zaciahnuŭsia.
Žaleznaja skrynia na kołach niejak ciškom pieratvaryłasia ŭ majo druhoje žytło, što źmiaščaje ŭ sabie straŭniu i navat biblijateku. Da niadaŭniaha času — pakul nie pakinuŭ jaje na hadzinu na nieachoŭnaj stajancy la budaŭničaha rynku (pablizu ad plakatu, jaki nastojliva zaklikaŭ hetaha nie rabić) — źmiaščała j fanateku… Ciapier ježdžu, padmarmyčvajučy niešta sabie pad nos. Čamuści najčaściej pa maim unutranym radyjo «kruciać» Ziemfiru.
Zaŭždy možna paznać aŭto, jakoje stałasia druhim žytłom. Pa harmidary na zadnim siadzieńni. Pa pierapoŭnienaj popielnicy… Z majoj popielnicy tyrčyć pakiecik z arachisam. Zadniaje siadzieńnie zavalenaje knihami j budmateryjałam. Pamiž ručnikom (u sensie, ručnym tormazam) i pasažyrskim siadzieńniem — niaźmiennaja butelka jakoj-niebudź hazavanaj burdy.
Jeździć pa Miensku štohod usio viesialej. Stojačy ŭ zatory, naziraju, jak adna spadarynia na naviutkim «mersedesie»-kabryjalecie padrazaje niešta nadźmutaje, tanavanaje i bliskučaje. Viskat tarmazoŭ, i apošniaje ŭjaždžaje ŭ zadni bamper «mersu». Nia mocna. Za rulom «nadźmutaha» taksama apynajecca maładaja žančyna. Jana padychodzić da kryŭdzicielki j štosiły łupić kułakom joj u hołaŭ (na biadu, praź śpioku kabryjalet byŭ adkryty). Zatym pieramožna siadaje da siabie i źjaždžaje.
Vosień zredźčasu prychodzić da mianie na hości. Tak, adnaho razu jana zavitała na dziesiać chvilin razam ź siabram. Siabar pračytaŭ novy vierš pra kastryčnik i pakinuŭ u popielnicy niedapałak. Svaju vosień jon aščadžaje.
Ale pryčyna majoj straty vosieni (praŭdziviej, stračanaści ŭ vosieni) — nie ŭ dvuchmiesiačnym «dni surka», urytmavanym pamiž pracaj i ramontam. Reč u tym, što hetaje vosieni nia maješ i ty. Našaje pieršaje vosieni…
Pad voknami tvajho ciapierašniaha žytła, na asfalcie, dvuchmetrovymi litarami niechta napisaŭ: «Dziakuj za syna!!!» Ja ž prynošu tabie bukiet vilhotnaha klanovaha liścia j hety, składzieny za rulom, vierš.
120
Idzieš pa MKAD.
Za pavarotam — nieba
raskryje svaje abdojmy
tabie i tvajmu aŭto.
Źleva — velum smuhi
ściakaje z rasparanaj chmary,
pierafarboŭvajučy
ŭ ružovaje les i abłoki.
(Jaki ŭ Jaho «Photoshop»?)
Z kalonak vakoł i znutry
irviecca hitarnaje soła
i zavisaje ŭ pavietry
razam z padstupnaju dumkaj:
pad hetymi pieśniaj i niebam,
dajšoŭšy da sta saraka,
raźbicca-raspaścisia ŭ chłam —
nia horšy raskład. Tolki voś
škada, niama poruč ciabie.
Kamientary